Bolesti mrežnice

Dijabetička retinopatija

Pod dijabetičkom retinopatijom (lat. Retinopathia diabetica) podrazumjevamo skup promjena na krvnim žilama i njima priležećim strukturama očne pozadine, a prvenstveno mrežnice, koje su uzrokovane dugim trajanjem šećerne bolesti (lat. Diabetes mellitus).

Nastanak i podjela bolesti:

Nije moguće sa preciznošću reći kada će se javiti promjene na krvnim žilama. Istraživanja pokazuju da je to vrlo rijetko u prvih pet godina trajanja dijabetesa, a nakon 10 godina od dijabetičke retinopatije boluje oko 20-30% ljudi. Taj postotak se sa trajanjem dijabetesa povećava. Faktori koji utječu na njen nastanak su trajanje dijabetesa, tip šećerne bolesti (razlikujemo inzulin ovisni tip dijabetesa ili tip 1 i inzulin neovisni tip dijabetesa ili tip 2, a promjene se javljaju ranije kod inzulin ovisnog tipa), uspješnost liječenja odnosno održavanje šećera u krvi u granicama normalnoga i neki drugi čimbenici kao na primjer trudnoća.
Početne promjene dijabetičke retinopatije nastaju u kapilarama (sitnim krvnim žilama). Naime neke vrste stanica stijenke kapilara, zadebljaju i tako uspore protok krvi kroz žilu i oslabe opskrbu mrežnice kisikom. Tada se u tom području retine počinju oslobađati tvari koje potiču stvaranje novih krvnih žila (neovaskularizaciju) sa namjerom da ponovo omoguće njegovu opskrbu kisikom. No i te novostvorene krvne žile su lošije kvalitete pa ponovno nastaju njihova začepljenja te tako niti one ne dostavljaju dovoljnu količinu kisika u tkivo. Time se začarani krug nastavlja u sve većem i većem obimu. S druge strane je i stijenka kapilara također oštećena i pojačano propusna. Ona više nije sposobna zadržavati krv i njene sastojke unutar nje pa nastaju eksudati (pojava krvne plazme izvan krvne žile), edemi (otekline) i krvarenja. To dodatno usporava krvni protok i pogoršava bolest.

Retinopatiju možemo podijeliti na tri stupnja.
Neproliferativna dijabetička retinopatija (lat. Retinopathia diabetica nonproliferativa)
Ovo je početni stupanj retinopatije karakteriziran početnim promjenama krvnih žila i sitnim krvarenjima i eksudatima, dok stvaranja novih krvnih žila nema u većem opsegu.
Preproliferativna dijabetička retinopatija (lat. Retinopathia diabetica preproliferativa)
Karakterizirana je nešto opsežnijim krvarenjima i eksudatima po cijelom fundusu no još uvijek se ne nalazi većih neovaskularizacija (novostvorenih krvnih žila).
Proliferativna dijabetička retinopatija (lat. Retinopathia diabetica proliferativa)
Ovo je najteži stupanj bolesti kod kojega nalazimo opsežna krvarenja i edeme koji često zahvaćaju i samu makulu te stvaranje mnoštva novih krvnih žila i membrana koje prekrivaju velika područja retine i ponekad ulaze u staklasto tijelo.

Simptomi:

Bolesnik sam nije u mogućnosti odrediti kada je retinopatija nastala. Naime često su u početku zahvaćena periferna područja koja za vid nisu presudna. Tek kada bolest uznapreduje i zahvati područje makule vid oslabi što je loš znak. Kod bolesnika sa dijabetesom koji se normalno liječi i uredno izvršava kontrole je uobičajeno redovito vršiti i pretrage očne pozadine kako bi se u najranijoj fazi ustanovilo javljanje retinopatije. Iako samu retinopatiju u toj fazi nije moguće direktno liječiti njeno postojanje ili nepostojanje je indirektan znak uspješnosti liječenja dijabetesa.

Postavljanje dijagnoze:

Bitno je učiniti detaljan pregled očiju od strane specijaliste. Takav pregled obuhvaća određivanje vidne oštrine, pregled svih dijelova oka i mjerenje očnog tlaka. Uznapredovale promjene dijabetičke retinopatije su vidljive i na krvnim žilama spojnice i šarenice, a u osobito teškim slučajevima se ponekad javi i mrena i promjene u staklastom tijelu. Pregled očne pozadine aparatom koji se zove oftalmoskop te raznim vrstama prizama su odlučujući za postavljanje dijagnoze jer je pomoću njih moguće direktno gledati krvne žile.
Kao pomoćnu pretragu je dobro učiniti pregled vidnog polja što može pokazati širinu i stupanj oštećenja retine.
Fluoresceinska angiografija je pretraga kod koje se u krvnu žilu na ruci uštrca kontrastno sredstvo koje dalje putem krvotoka dođe u krvne žile mrežnice i retine. Dolazak i prolazak kontrasta kroz te krvne žile se prati i fotografira posebnom kamerom. Na osnovu dobivenih slika se može procijeniti da li one dovoljno propuštaju krvnu struju i da li kroz njihove stijenke izlazi tekućina prema van. Ovi su podaci osobito bitni za liječenje laserom.

Liječenje:

Dijabetičku retinopatiju treba spriječiti tako da ona uopće ne bi nastala. To se postiže liječenjem dijabetesa odnosno održavanjem koncentracije šećera u krvi u granicama normale i to bez velikih dnevnih oscilacija, putem lijekova i tjelesnih vježbi koje nikako ne smiju biti zaboravljene. Kada dođe do pojave retinopatije dobro je vršiti preglede očne pozadine barem jednom godišnje što ovisi o uspješnosti reguliranja dijabetesa i prethodnim nalazima očne pozadine.
Kod početne retinopatije kada nije zahvaćeno područje makule ne primjenjuje se nikakva specijalna terapija koja bi se odnosila isključivo na oči. Pojavom oteklina i krvarenja u makularnom području i šire se pristupa laserskom liječenju argon laserom, takozvanoj argon laser fotokoagulaciji. Kod ovog načina liječenja se laserska zraka usmjerava na zahvaćena područja kako bi se smanjilo oticanje (edem) i krvarenje i spriječilo nastanak novih krvnih žila. Laserski tretmani se provode u više navrata, a razvojem bolesti se dopunjuju. Iako laserska zraka ustvari ostavlja pečat odnosno uništava mjesto retine gdje udari ova je metoda vrlo dobra i korisna u liječenju jer bi bez nje razvoj dijabetičke retinopatije bio znatno brži a posljedice teže.
Kada se zbog retinopatije počnu stvarati membrane koje prijete potpunim gubitkom vida, novostvorene krvne žile, velika krvarenja u staklovini i ponekad glaukom jedino moguće liječenje postaje vitrektomija. Ovom operacijom se odstranjuje cijela staklovina i, ukoliko postoji, krv te odstranjuju membrane. Za vrijeme nje je moguće provesti i laserski tretman. Operacija je izuzetno složena i zahtjevna i iako se provodi kod bolesnika sa najviše ugroženim i oštećenim očima daje relativno dobro rezultate. Vid se oporavlja sve do stupnja koji određuje težina bolesti retine i ukupno stanje oka.

Hipertenzivna retinopatija

Nastanak i podjela bolesti:

Arterijska hipertenzija (lat. Hypertensio arterialis) ili povišeni krvni tlak je sistemska bolest koja zahvaća sve krvne žile organizma. Kako su u našem tijelu jedino krvne žile mrežnice vidljive direktno uobičajeno je da se bolest kontrolira i ocjenjuje upravo na osnovu nalaza tih žila.
Tri su osnovna pokazatelja koji pokazuju stanje neke krvne žile: vazokonstrikcija, arterioskleroza i propuštanje tekućine iz žile prema van.
Vazokonstrikcija je naziv za stiskanje i sužavanje krvne žile. Ona predstavlja uobičajenu reakciju zdravih žila na povišeni tlak. Ipak, kod starije populacije ta pojava nije osobito izražena zbog arterioskleroze.
Arterioskleroza je kompleks biokemijskih i strukturnih primjena krvne žile. One se javljaju kao rezultat dobi, pušenja, povećane masnoće u krvi i mnogih drugih faktora. Rezultat je zadebljanje stijenke krvne žile koja postaje kruta, a njen lumen se sužava sve do mogućeg potpunog začepljenja i prestanka toka krvi.
Propuštanje tekućine iz žile prema van je posljedica poremećaja u građi i funkciji njene stijenke zbog ranije navedenih faktora. Iz nje izlaze krvna plazma (tekući dio krvi bez krvnih tjelešaca) ili puna krv i formiraju edeme i krvarenja različitih intenziteta.

Na osnovu ovoga se hipertenzivna retinopatija dijeli na četiri stupnja:
Hipertenzivne promjene prvog stupnja (lat. Fundus hypertonicus gradus I) obuhvaćaju blago suženje manjih arterija i proširenje vena.
Hipertenzivne promjene drugog stupnja (lat. Fundus hypertonicus gradus II) karakteriziraju jača suženja svih arterija i proširenja vena te promjene na mjestima gdje se one križaju (Gunn-Salus-ov fenomen).
Hipertenzivne promjene trećeg stupnja (lat. Fundus hypertonicus gradus III) uključuju pojavu krvarenja i edema na očnoj pozadini.
Hipertenzivne promjene četvrtog stupnja (lat. Fundus hypertonicus gradus IV) uz sve ranije znakove koji su sada jaki obuhvaća i oteklinu vidnog živca.

Simptomi:
Većina simptoma ustvari potječe od samog krvnog tlaka. Glavni simptom od strane očiju je smanjenje vidne oštrine koje se događa kada bude zahvaćeno područje makule. Drugi simptom su ispadi u vidnom polju odnosno pojava pojedinih područja u vidnom polju u kojima je vid djelomično oslabljen, no tu je promjenu teško zamijetiti osobito ako nije jako izražena i velika.

Postavljanje dijagnoze:

Visina krvnog tlaka se određuje standardnim mjerenjima, pa se već na osnovu toga pokazatelja može grubo ocijeniti stanje krvnih žila. Definitivnu ocjenu donosimo nakon pregleda očne pozadine oftalmoskopom. Funkciju retine i moguće ispade procjenjujemo pomoću vidnog polja.

Liječenje:

Provodi se sistemsko liječenje odnosno regulacija krvnog tlaka antihipertenzivnim lijekovima pa se samim time popravlja i stanje krvnih žila retine. Eventualno nastali edemi i krvarenja se najvećim dijelom sami povlače no promjene stjenke žila na bolje su vrlo diskretne.

Ablacija retine

Ablacija retine (lat. Ablatio retinae) je naziv za odljepljenje određenog sloja mrežnice od njegove podloge.

Nastanak i podjela bolesti:

Ablacija nastaje samo kod onih očiju kod kojih postoje faktori koji pospješuju njeno stvaranje. Ti su faktori vrlo brojni i raznorodni. Ovdje prvenstveno ubrajamo razne degenerativne promjene retine koje je oslabljuju i izazivaju njezino pucanje među kojima su i promjene uslijed visoke kratkovidnosti (iznad –6 dioptrija). Dijabetička retinopatija u svom proliferativnom obliku stvara patološke spojeve između retine i drugih tkiva koji retinu potežu, a mogu je i rastrgati. Povreda oka odnosno udarac mehanički mijenjaju odnose unutar oka i tako uzrokuju ablaciju. U svim ovim slučajevima se ispod uzdignute retine nakuplja tekućina koja ne dozvoljava da se ona vrati na mjesto i još je više odiže.
Važna činjenica u određivanju vrste ablacije kao i za njen dalji razvoj je postojanje puknuća retine. Naime ako ablaciju shvatimo kao uzdignuti balon onda si možemo zamisliti da je on napet i cjelovit ili može imati pukotinu raznih oblika. Upravo prema postojanju ove pukotine ablacije dijelimo na takozvane regmatogene (sa pukotinom) i neregmatogene (bez pukotine).

Simptomi:

Nastanak ablacije nije moguće predvidjeti no postoje znakovi koji govore u prilog njenog nastanka kao i oni koji se javljaju nakon što se ona razvila.
Bljeskovi pred očima javljaju se najčešće u mraku, odnosno bolje rečeno u mraku su jače primjetljivi, no mogu se javiti i na svjetlu. Rezultat su podraživanja odnosno natezanja retine. Bljeskovi su prilično nespecifičan znak jer se javljaju i prije i nakon nastanka ablacije, a česti su i kod nekih drugih bolesti, na primjer cirkulatornih smetnji. Ukoliko imate ovakve smetnje javite se liječniku a on će procijeniti njihovu važnost.
Leteće mutnine (opaciteti) pred očima mogu biti malene ili velike, a nastaju prilično naglo. One su rezultat promjene gustoće staklovine odnosno njenih niti (fibrila) nakon ablacije retine. Vrlo sitni i gusti opaciteti najčešće su rezultat krvarenja u staklovinu koje nastaje puknućem krvne žile retine. Kako se ovakve promjene javljaju kod velikog broja bolesti koje zahvaćaju staklasto tijelo potrebno je izvršiti kompletan pregled da bi se otkrio njihov uzrok.
Osnovni znak ablacije su ispadi u vidnom polju koji mogu biti raznih veličina što ovisi o veličini ablacije. U slučajevima većih ablacija prisutni su dramatični simptomi gubitka vida u određenim dijelovima vidnog polja što bolesnici opisuju kao pojavu zastora pred očima. Generalno gledajući odignuta mrežnica gubi svoju normalnu mogućnost ishrane i odumire. Kako je mrežnica «fotografski film» oka, njenim odumiranjem se gubi i mogućnost vida na tom području.

Postavljanje dijagnoze:

Prvenstveno je potrebno učiniti opći okulistički pregled koji obuhvaća pregled vidne oštrine, prednjeg i stražnjeg segmenta oka i očni tlak. Centralna vidna oštrina ne mora biti oslabljena ukoliko ablacija ne zahvaća središnji dio mrežnice i ne postoje veća zamućenja staklovine. Pregled očne pozadine (fundusa) metodom zvanom direktna i indirektna oftalmoskopija te specijalnim prizmama u velikoj većini slučajeva dokazuje dijagnozu. Kada postoji zamućenje leće zbog mrene ili je krvarenje u staklovini tako gusto da se fundus ne vidi ovim metodama obavlja se ultrazvučni pregled oka kojim se može procijeniti položaj, veličina i vrsta ablacije.

Liječenje:

Kada se utvrdi postojanje ablacije potrebno je što prije pristupiti operativnom zahvatu. Njime se želi postići da se retina vrati na svoje mjesto prije nego što dođe do njenog odumiranja. Postoje dvije osnovne metode za operaciju ablacije koje imaju mnoštvo svojih podvarijanti. Klasičnom metodom se prazni tekućina koja se nakupila ispod retine, a na bjeloočnicu se sa vanjske strane pričvršćuje plomba ili serklaža koja osigurava trajan kontakt između svih slojeva retine i mrežnice i tako smanjuje mogućnost ponovnog javljanja ablacije. Druga metoda je složenija, a upotrebljava se u strogo određenim slučajevima. Kod nje se instrumentom odstranjuje staklovina, prekidaju niti koje vuku mrežnicu i koje su prouzrokovale nastanak ablacije, a retina se vraća na svoje mjesto. Za vrijeme same operacije je moguće izvršiti laserski tretman kako bi se retina fiksirala. Umjesto staklovine se umeće silikonsko ulje ili specijalni plinovi koji dodatno priljubljuju retinu. Nakon određenog vremena ulje se odstranjuje.
Ovakvi zahvati su apsolutno nužni u liječenju ablacije, no nisu svemoćni. Nakon velikih i dugotrajnih ablacija vidna oštrina bude nešto slabija nego prije njene pojave što ovisi o lokalizaciji ablacije i vitalnosti odljuštene mrežnice. Nakon ovakvih operacija se ponekad kao komplikacija javi mrena i povišeni očni tlak. Usprkos kvaliteti tretmana, ablacija se u nekim slučajevima ponovno javlja.

Začepljenje arterija mrežnice

Nastanak bolesti:

Mrežnicu krvlju opskrbljuje krvna žila nazvana središnja mrežnična arterija (lat. Arteria centralis retinae) koja se grana na više ogranaka koji odlaze u sve dijelove mrežnice distribuirajući krv.
Začepljenje krvnih žila, okluziju ili emboliju, mogu izazvati čestice kolesterola, kalcijevih spojeva koji se nalaze na stijenkama sklerotičnih krvnih žila, ugrušci krvi, mjehurići zraka koji u žilu mogu ući nakon ranjavanja i mnoge druge tvari koje se sve zajedničkim imenom nazivaju embolusi. Oni kroz organizam putuju većim žilama, pa kada stignu do manje žilice kroz koju ne mogu proći nastane začepljenje. Dakle, začepljenje krvne žile mrežnice najvećim dijelom nastaje sasvim slučajno jer je embolus koji ju je začepio mogao zalutati i u bilo koju drugu malu žilu u nekom drugom organu.
Ovisno o mjestu začepljenja razlikujemo začepljenje središnje mrežnične arterije (lat. Oclusio arteriae centralis retinae) i njenih ogranaka (lat. Oclusio rami arteriae centralis retinae). Lokacija začepljenja značajno utječe i na njegove simptome i posljedice.

Simptomi:

Izraženost simptoma direktno ovisi o veličini zahvaćene krvne žile te mjestu na kojem je začepljenje nastalo. Zbog smanjenog ili potpuno nestalog protoka krvi kroz određeno područje retine (ishemije) dolazi do gubitka njene funkcije. Vid je u tom području znatno oslabljen ili nestao. Bolesnici primjećuju ispade u vidnom polju u području koje odgovara području ishemijom zahvaćene retine. Naravno da su stoga centralni ispadi odmah uočljivi, dok su oni periferni, a posebno ukoliko su manji, slabije zamjetljivi i time relativno manje važni. Kod začepljenja središnje mrežnične arterije nastaje trenutno sljepilo na to oko.

Postavljanje dijagnoze:

Dijagnozu se postavlja na osnovu kliničkog pregleda. Jasno su vidljive promjene na očnoj pozadini, a ovisno o njihovoj lokalizaciji je oslabljen i vid. Pregledom vidnog polja se objektivno određuje veličina ispada kao i stupanj do kojega je retina stradala.

Liječenje:

Kako je retina vrlo osjetljiva na promjene u koncentraciji kisika u krvi i lako odumire potrebno je unutar vrlo kratkog vremena od nastanka okluzije, otprilike 6 do najviše 48 sati, primijeniti metode kojima se pokušava ponovno uspostaviti krvotok mrežnice, a to su spuštanje očnog tlaka, masaža očne jabučice, postavljanje bolesnika u ležeći položaj i još neke. Na žalost sve su one nepoznate i nedostupne laicima, posebice stoga što je teško sa sigurnošću tvrditi da je nastalo začepljenje arterije prije pravog specijalističkog pregleda. Stoga je kod pojave navedenih simptoma jedino pravo rješenje odmah potražiti pomoć okuliste. Ukoliko ta pomoć bude pružena prekasno postoji velika vjerojatnost da će nastati trajna oštećenja retine. Ipak treba reći da je ovo stanje izuzetno ozbiljno te da niti najhitnija i najstručnija pomoć ne može garantirati uspjeh.

Začepljenje vena mrežnice

Nastanak i podjela bolesti:

Začepljenje (okluzija) vena je uz dijabetičku retinopatiju najčešća bolest krvnih žila mrežnice. Faktori koji utječu na njen nastanak su starija dob, povišeni krvni tlak, bolesti krvi i stijenki krvnih žila i razni drugi.
Slično kao i kod začepljenja arterija i ovdje težina bolesti i njeni simptomi ovise o veličini zahvaćene krvne žile. Kod okluzije periferne, manje vene (lat. Oclusio rami venae centralis retinae) u području iz kojega ona sakuplja krv nastaje oteklina (edem) te veća ili manja krvarenja, a u tom segmentu će biti oslabljen i vid. Ukoliko je funkcija okolnih vena uščuvana i uredna simptomi će biti manje izraženi i brže će se povlačiti. Kod okluzije središnje mrežnične vene (lat. Oclusio venae centralis retinae), dakle vene u kojoj se objedinjava krv pristigla iz svih njenih ogranaka to jest svih vena retine, posljedice će se odraziti na cijelu mrežnicu. Pri tome razlikujemo djelomično začepljenje središnje mrežnične vene kod kojega je cirkulacija ipak dijelom sačuvana (neishemički tip okluzije) i potpuno začepljenje kod kojega je cirkulacija potpuno stala (ishemički tip). Kod ove bolesti se krvarenja i edem javljaju po cijeloj mrežnici, pa je samim time područje ispada u vidnom polju veće a vidna oštrina slabija.
Ukoliko se bolest na vrijeme ne prepozna i ne liječi početi će se stvarati nove krvne žile kojima je uloga da ishranjuju područje oštećenje mrežnice. Takve krvne žile bujaju nekontrolirano i nisu potpuno funkcionalne pa uzrokuju mnoge komplikacije kao što su krvarenja i povišenje očnog tlaka (takozvani neovaskularni glaukom). Proces stvaranja novih krvnih žila se naziva neovaskularizacija.

Simptomi:

Jedini simptomi koje bolesnik zapaža su gubitak vidnog polja koji odgovara području retine u kojem se nalazi zahvaćena vena i slabljenje vidne oštrine. Ispad vidnog polja može biti potpun, tako da bolesnik uopće ne vidi u tom dijelu, ili, što je ipak češće djelomičan, to jest vid je održan ali je oslabljen. Ako nije zahvaćeno područje makule centralna oštrina vida je jednaka kao i prije nastanka bolesti.

Postavljanje dijagnoze:

Već na osnovu pregleda u specijalističkoj ambulanti je moguće sa sigurnošću potvrditi ili isključiti postojanje okluzije vene. Za precizno utvrđivanje stanja krvnih žila je ponekad potrebno učiniti pretragu nazvanu fluoresceinska angiografija koja je već ranije opisana.

Liječenje:

Osnova liječenja je tretiranje zahvaćenih, ishemičkih područja laserskim zrakama s ciljem da se spriječi stvaranje novih krvnih žila. Time se istovremeno vrši prevencija svih komplikacija koje neovaskularizacije izazivaju, a koje ako jednom nastanu više gotovo da i nije moguće uspješno liječiti.
U samom početku bolesti se primjenjuje liječenje retrobulbarnim injekcijama kortikosteroida koje ubrzavaju povlačenje nastalog edema.

Senilna degeneracija makule

Nastanak i podjela bolesti:

Senilna degeneracija makule (lat. Degeneratio maculae senilis) je bolest koja je prvenstveno uzrokovana oslabljenom cirkulacijom uslijed čega dolazi do promjena u strukturi i funkciji makule
(makula je dio mrežnice poznat i pod imenom žuta pjega a predstavlja mjesto najjasnijeg vida). Kako joj samo ime govori zahvaća stariju populaciju. Poznajemo dva osnovna oblika ove bolesti:
Suha senilna degeneracija makule (lat. Degeneratio maculae senilis forma sicca) je najčešći oblik i predstavlja 90% svih senilnih makularnih degeneracija. Prva vidljiva promjena makule je nastanak druza, sitnih žućkastih tvorbi koje su pretežno lipidnog sadržaja. Bolest nastaje polako, razvija se mjesecima i godinama te samo umjereno utječe na slabljenje vida.
Vlažni oblik senilne degeneracije makule (lat. Degeneratio maculae senilis forma exudativa) je znatno rjeđi ali i višestruko opasniji oblik. Kod njega dolazi do značajnog gubitka vida već unutar nekoliko dana ili tjedana. U tijeku bolesti može doći do nastanka ablacije nekih slojeva mrežnice u području makule i stvaranja novih krvnih žila. Ovo posljednje dovodi pak do krvarenja u retinu ili u staklasto tijelo i može rezultirati stvaranjem ožiljka.

Simptomi:

Kod oba tipa bolesti je zamjetljiv pad vidne oštrine u centralnom dijelu vidnog polja. Bolesnici to opisuju kao da ne vide ono u što direktno gledaju, a okolinu tog predmeta vide. To je logično jer makularna degeneracija ni na koji način ne zahvaća preostale dijelove retine pa je na njima vid održan. Vid se gubi postepeno, kod suhog oblika polako, a kod vlažnog naglo.

Postavljanje dijagnoze:

Bolest se u najvećem broju slučajeva prepoznaje na prvom pregledu kod okuliste bez posebnih pretraga. Ipak, da bi se dobio bolji uvid u težinu i tijek bolesti potrebno je učiniti pretragu vidnog polja i fluoresceinsku angiografiju. Ova druga će nam dati više podataka o stanju krvnih žila i tako biti odlučna pretraga za određivanje terapije.

Liječenje:

Još nije otkriveno uspješno sredstvo za liječenje suhog oblika makularne degeneracije. Kao terapija koja ipak pridonosi pozitivnijem razvitku bolesti se koriste kombinacije vitamina i minerala koji sudjeluju u ishrani makularnog područja te na taj način pomažu u očuvanju njegove funkcije.
U liječenju vlažnog oblika je nezaobilazan tretman laserom. Danas postoji više vrsta lasera koji se koriste u tu svrhu, a otkrivaju se i sve sofisticiranije metode kojima je cilj uništavanje novostvorenih krvnih žila uz istovremeno očuvanje drugih struktura makule. Ipak, svakom bolesniku koji pristupa ovom tretmanu mora biti jasno da njime nije moguće značajnije popraviti vidnu oštrinu nego da je veliki uspjeh već u tome da se zaustavi napredovanje bolesti.

Literatura:
mr. sc. Pavan dr. Joško, "Bolesti oka", Zagreb 2003.